HEPENING

Gotovo svi veći gradovi imali su cirkus-plac, pijacu zabave raznolikog sadržaja. Prostori za takva događanja uglavnom su bili u nedefiniranim dijelovima grada, na sudaru propadajućeg predgrađa i nadolazeće novogradbene poplave, koja sa sobom donosi i sve vrste otpadnih naplavina. Opustošena polugradilišta, sa uništenim travnjacima, sa drvećem ogoljelih, polomljenih grana, s najrazličitijim otpadom, od konzervi, bijelih plastičnih kesa, do kostura automobila, blata, prašine i lokvi zaostalih od proloma oblaka. Sve to je danju začinjeno lutajućim beskućnicima, a noću popunjeno tajnovitim pojavljivanjem prijateljica noći.

Da bi takvoj okolici dali prihvatljiviji izgled, gradski planeri su primjenjivali galerijski princip adaptiranja nesvrsishodnih prostora i objekata. Reklamni džambo-plakati su bili idealni za kozmetičku transformaciju naturalnog u iluziju urbano čistog ugođaja.

Takav prostor, recikliran velikim plakatima raznolikih interesa, od vrućeg veša do hladne politike, od sredstava za pranje i omekšivača veša do medikamentnih učvršćivača odsluženih spolovila, bio je surogat definiranog Centra. Oglašivački interes korespondirao je sa sponzorskim lobijem gradske kreme.

U sredini tako postavljenog amfiteatra bio je konvencionalni ringišpil, sa običnim korpama na metalnim lancima. Korpe su bile ukrašene vrpcama raznobojnih simbolika, žutim, plavim, šarenim, a na njihove ograde zavezani baloni zvjezdastog oblika. Pokraj ringišpila je stajao čovječuljak u fraku, sa cilindrom na glavi, i na dugi drveni sto pedantno redao čaše, usput ih grupirajući uz flaše šampanjca.

Preko puta je picerija, montažna baraka u stilu western-saloon-a, a djevojke u kaubojskim odorama raznosile su pice. Na panou pored ulaza je reklama s poštanskom kočijom, na kojoj je napisan telefonski broj i nacrtana pica sa napola golom kočijašicom, uz slogan: ”Brzo stiže, uvijek vruća”. Sa strane su parkirana dva stara ”juga”, i oni oslikani istovijetnom reklamom.

Uokolo je bio prostor za automobile, koji bi, zrakasto parkirani, činili oreol oko ringišpila, a između njih je ostavljen kordon za kružno kretanje, neka varijanta korza kojim ljudi šetaju po pravilu lanca na biciklu. Taj element koreografije modificiran je zamišljenim naizmjeničnim kruženjem u suprotnim smjerovima, tako da bi se svi stalno susretali u neprekidnom kruženju, a ringišpil bi se vrtio samo u jednom smjeru.

Pored picerije je postavljena ulazna rampa. Redajući čaše, čovječuljak je gledao prema ulazu baš kad se pojavilo terensko vozilo zaštitarske firme »Seff«. Iz njega su izišle zaštitarke u crnim košuljama i izuzetno uskim hlačama iste, crne boje, naglašavajući navježbane stražnjične mišice. Sve su bile crnke i sa zalizanom kosom u maloj pundži. Na bokovima su im futrole postavljene malo naprijed, tako da su ih udarale po unutrašnjoj strani butina. Crne košulje su sezale malo preko hlača, koje su bile nisko na bokovima, naprijed otkrivajući ponešto bijelog trbuha, a ponekad i sam pupak. Znale su to koristiti dekoncentrirajući protivnika naginjanjem ustranu ili laganim pokretom revolveraša koji, umjesto pištolja, prstima otkriva oblinu trbuha i jamicu isto tako ubojitog pupka.

Čovječuljak je uživao u njihovom živom trčkaranju dok su, poput roja pčela, pregledale objekt. Već je zaboravio da treba nastaviti servirati, na što ga upozori iznenadna pojava performera na trijemu ispred picerije. Odjeven u crno, slično zaštitarkama, i sa ošišanom glavom, sličio ja na mladog Musolinija ili jednog nekad popularnog filmskog glumca. Kao da je revolveraš plaćenik iz vestern-filmova pred popodnevni dvoboj, nervozno se šetao trijemom. Vrata na piceriji se otvoriše i, asocirajući na đavolicu, pojavi se pankerica u crvenom trikou, sada s crvenom kosom i u visokim crvenim čizmama. Njeno izrazito mišićavo tijelo podsjećalo je na crvenu panteru koja se kreće usporenim pokretima, naglašavajući zaostajanje napete stražnjice u harmoničnoj nadgradnji, tako joj određujući funkciju buđenja interesa onih koji će doći. Već duže držeći flašu šampanjca, čovječuljak ju je zadivljeno gledao, pa onda, shvativši da je može pregrijati da eksplodira, naglo je spusti na sto, uz prekoran performerov pogled. Pogne glavu, misleći u sebi: ”Što drugima ne braniš, nego samo meni?” i nastavi se potajno naslađivati njenim izgledom. Razmišljao je o tome da takav tik stražnjice imaju damice kad tek počnu nositi tange, jer im smetaju, pa nekom iskustvenom plesnom koreografijom kruže svojom pozadinom u stilu kombinacije modernog i trbušnog plesa.

Nekima su neki realni doživljaji nedostižni, a ipak ih odsanjaju možda intenzivnije nego oni koji ih upražnjavaju. Promišljanje doživljaja može biti snažnije nego i sam doživljaj. Gluma može bit impresivnija nego prirodna životna reakcija. Priroda je vrlo stidljiva.

Držeći čep šampanjca, zamišljao je njene crvene napete forme, dok je ona, s vidljivo nabubrjelim bradavicama i s punom koncetracijom, čekala kulminaciju ove predstave, da završi svoj artistički period vezan za performera.

Novac koji je dobila od Talijana za svoje sudjelovanje u animiranju zvanica mogao bi joj, ako dobro investira, donijeti neki posao. Dosta joj je pospremanja tuđih života. Gotovo nikad ne znaju cijeniti njene usluge i, poslje općeg dar-mara, ostavljaju je u anonimnosti unajmljene animir-prijateljice. Performer joj čak ni seksulno ne odgovara, pa je to morala kompenzirati s nekim ko joj je bliži po tom osjećaju. Taj karijerist kvaziartist koristio je provincijsko poimanje svjetskih trendova malograđanskog marketinga, mješavine aktuelnosti i novokomponiranog kiča, parvenijskog sjaja i nakinđurenog neoburžujskog fenomena, da fascinacijskom potporom istih tih krči sebi prolaz u to i takvo društvo. Njemu je bilo jasno da koristi njihov snobizam, ali nije imao snage domisliti nešto što bi ga izdiglo nad tim konzumentima. Baš zato što je bio nemoćan za duhovno odvajanje, taj krug ga je prihvatao kao sebi sličnog i bez rezerve prihvatao događanja koja je režirao, imajući privid prisutnosti u tokovima svjetskog kulturnog džet-seta. Vrzino kolo, jedva malo različito od onog globalnog. Razlika je bila samo u moći, finansijskoj, brutalnoj, medijskoj ili tradicionalnoj. Prvi element prihvatanja ropstva je navika da uvijek isti trebaju vladati. Različito je biti portir u minstarstvu ili seoskom kulturnom domu. Ali, ako je portir samo nekima mogući domet u rasporedu pameti i moći, teško je prihvatiti da su privilegirani. To ne znači da oni nisu sudionici u projekciji novog poretka, vrlo često uticajniji na slijed događaja od onih glavnih. Pitanje je koji je nivo želja njihovog mogućeg uticaja. Šta je, ustvari, cilj savremenosti? Bogatstvo ili tolerancija? Ide li jedno sa drugim ili je sve samo farsa?

Sada je imao osjećaj da kao portir raspoređuje aktere predstave uživajući u svojoj moći. Zaostalost ima svoj ponekad arogantan osjećaj prema civiliziranoj impotentnosti opterećenoj regulama i stereotipima. Jedan usputni sudionik ga je definirao kao kompilatora. Možda hepening sliči sceni Felinijeveg filma, kako je primjetio taj zlobnik, ali zaboravio je da Felini sliči na De Siku i da je ”Čudo u Milanu” izvorište modernog filma, bunar iz kog svi zahvataju vodu, a tako ga lako pregledaju u marketinškim nadmetanjima državnih kulturnih mitova.

Kad imaš rudnik zlata, bolje je da drugi ne znaju za njega bar dok ga crpiš.
Sav je bio u iščekivanju, jer je od kvaliteta odaziva zvanica ovisio kvalitet događaja.

I njemu su uske nogavice pravile slične probleme tako da je počeo oponašati pozadinsku koreografiju zaštitarki, što mu je samo pojačavalo groznicu nedjeljnog poslijepodneva.

Pankerica ga je gledala razamišljajući o tome da vremenom postaje sve ženstveniji, što nikako nije pasalo uz njegovu tvrdu građu.

Utakmice se nisu održavale preko ljeta, tako da nije ni bilo nelojalne konkurencije. Kulturni festival, čiji je ovo sadržajni dio, imao je takav raspored da stepenuje napetost programa. Predviđena je poslijepodnevna večera, zatim letenje na ringišpilu, a poslije odlazak na alternativnu muzičku scenu, što treba biti kao zaključak ili smiraj meditacije.

Početka je sve bliže i automobili su, kao po nekom znaku, počeli masovnije pristizati. Zaštitarke-hostese popunjavale su parking-prostor, stvarajući zamišljenu scenu oreola kao simboličnog sjaja materijalnog. Iz njih su, kao na dodjeljivanju sapunskih prestižnih nagrada, prolazile zvanice, probijajući se između običnih posijetilaca, koji su sa druge strane navirali u kružne tokove oko ringišpila. Simbolika probijanja kroz život do etabliranog sloja društva, koji se skupljao u piceriji Divljeg zapada na ”posljednoj večeri”.

U pozivnici je zamoljeno da se obuku što je moguće orginalnije, odražavajući svoj stil, što je trebalo naglasiti individualizam uspješnih, dok bi ostali, oni obični, na jednoj strani hodali pokriveni rastrganim crnim plastičnim vrećama za smeće, odajući dojam uniformirane mase potčinjenih. Ovaka kontrastna klasifikacija prisutnima će biti efektna svojom složenom živopisnošću kad se čitava scena počne okretati u raznim pravcima.

Odabrani su prolazili i zauzimali mjesta za stolom. Društvo je bilo strogo kontrolirano, izabrano hijerarhiski prema društvenom položaju, uz stalne konsultacije da se ne konfrontiraju pojedini nosioci moći. Tako je to ipak bilo društvo istomišljenika složenih prema interesu za medijskim eksponiranjem na način raznih izbora ”naj-naj” i u nastojanju izazivanja divljenja pratećim simbolima, kao što su auto-ergele, markirani veš, odjeća i trofejne ljubavnice koje šire noge samo poznatim ličnostima. Dva pola establišmenta, na jednoj strani sponzori, kao predstavnici moći, politike i kapitala, a na drugoj strani pripitomljena intelektualna krema profesora univerziteta, akademika, pop-zvijezda i ostalih umijetnika čija vrijednost se veže na iznose honorara i čekovnu knjižicu. Za njima dolazi budući podmladak, njihovi nasljednici, školovani u vanjskim centrima i markiranim univerzitetima.

Obukao sam jedino odijelo i bijelu košulju. Ispeglao sam kragnu i još malo vidljivog oko nje, a ostalo sam prepustio međusobnom djelovanju tijela, kaputa, isparavanja i znojenja – da završe započeti naum ravnanja tkanine. Pod miškom sam držao paket filmova, dok mi je na ramenu visio fotoaparat sa zumom većeg raspona i udarao me po butinama, kao da hoće da ukaže na posao koji trebam obaviti. Pogledom sam tražio pankericu pitajući se na osnovu čega su mene, kao napušteno dijete odraslo u domu, ovdje ubacili. Jedina moguća veza je moj bolonjski fakultet, koji je trenutno u žiži javnosti. Druga logika je da me pokroviteljski nastojala uključiti među tu bratiju misleći da će mi to otvoriti prolaz prema finansijskoj podršci, koja je adekvatna krugu u kom se krečeš.

Nešto nisam bio oduševljen da budem njihov saputnik, ali stomak često krči i teško se zarađuje bez potpore.

Prolazeći kroz masu, prepoznavao sam likove TV-emisija. Bili su toliko eksploatirani da sam ih nesvjesno pozdravljao kao da smo stari znanci, ustvari nikad se prije s njima ne upoznavši. Od već alergijskog pojavljivanja u medijima, postali su sastavni dio života svojih konzumenata, postajući vrsta nasilno prihvaćenih društvenih ikona, prisutnih u svakodnevnoj percepciji. Na neki način, živjeli su virtualni život sa publikom. Svi su ih prividno poznavali, a da oni nisu imali povratnu informaciju. Zoološki vrt ili Veliki brat? Svi sve vide, a oni samo ono što im je trenutno u vidokrugu, kao neki savjetodavni bog, koji sve zna i vidi, a od pojedinaca zahtijeva da sam određuje svoj život. Ako bi se se taj bog umiješao, onda nema više demokratije, kao i prije. Zvuči mu to kao ideološka manipulacija.

Do su mi se miješale razne infantilne ideje, na trijemu ugledah crveno dupe. Micalo je lijevo-desno, probudivši u meni fotografa nevještog filozofiranju. Snimak je bio interesantan za zagrijavanje. Kurtoazni pozdrav ispred crvene stražnjice! Podigao sam objektiv. Njeno nasmijano lice i ruka koja me zove kroz objektiv. Okinuo sam da imam argument, ako mi nekad zatreba, da joj podastrem da me zvala! Dokument? Na fotki poziv reklo bi se uvijek vrijedi, jer ne pokazuje vrijeme pozivanja. Umjetnost je van vremena. Tačno, ali nije van politike, što se sad dokazivalo gužvom oko onih koji vladaju. Taj interes se vizuelno formirao redom, pred pojedinim akterima, što je bio barometar njihovog društvenog uticaja. Uticaj ima dva predznaka ili nikakav. Minus, plus ili neutralano, što ga, onda, stavlja pod sumlju je li uopće uticaj.

Prišao sam joj. Ona me zagrli i uvali mi koljeno među noge, kao da hoće da se podsjeti doticanja moje intime, i glasno mi reče na uho:
”Dobro zapamti, nipošto nemoj piti vino!”
Zatim se odmakla i pogledala me ozbiljno, a onda se, okrećući se drugim zvanicama, vratila zagonetnom osmijehu, gubeći se kao đavolica među ostalim akterima pakla.
Kakav je to štos? Nisu valjda ćušnuli nešto u vino da naprave skandal?

Ovi performeri znaju rizikovati na lokalnoj sceni. Zaboravljaju na poslanstvo svog osnovnog cilja misleći da demistifikacijom provincije otvaraju vrata većeg centra, gdje im to, po pravilu, više ne pada napamet, utapajući se u artificijelnosti centrične kulture, koja je okrenuta prema vani, djelujući globalno.
Izgubila mi se iz vidokruga dok me hostesa nježnog, anđeoskog izgleda, držeći me ovlaš za ruku, vodila na moje mjesto za stolom. Bio sam zadovoljan. Namijenjeni mi prostor bio je na samom kraju, bolje reći na čošku. Imajući šansu da se predomslim, nisam još bio prihvaćen. Dva mjesta dalje, sijedile su moje poznanice – novinarka i kritičarka, moja noćna saradnica i moja sponzorica. Nasmijao sam se i jednoj i drugoj, separatno nastojeći da ne domisle neke naše moguće veze. Ostali su mi bili samo lica sa džambo-plakata. Konobari su donosili vino u velikim crnim bocunima i, po nekom redu, stavljali ih na sto. Pokazalo se da ih je ukupno dvanaest. Dvanest bocuna crnog vina bila je neka simbolika. Koja? Nije mi došlo pameti. Konobari su zatim donosili crne pice. Čudna varijanta: sa patlidžanima, goveđom pršutom, crnim maslinama i prelivom sipine tinte. Modificirani crni rižoto.

Moja susjeda za stolom, samo malo više postavljena u hijerarhiji stola, gledala ju picu čudno, sa nepovjerenjm, gotovo gadljivo. Htio sam je utješiti:
”Svi elementi su ukusni, pa bi i cjelina trebala biti. Sama boja nema ukus, samo vizuelni ugođaj, otprilike kao vaša haljina.”

Na sebi je imala bijelu haljinu sa crnim flekama, baš kao kad tinta prsne i prolije se po papiru. Neka varijanta siromašnog Poloka. Pogledala me je kiselim osmijehom i prihvatila se noža i viljuške da bi se upustila u avanturu.

Analizirao sam kako oprezno počinje sjeći. Znajući da pica na ivicama postaje tvrda i žilava, krenula je lagano iz sredine i došla do te tvrdokorne granice, ponavljajući to već treći put, sada još gurajući nož nastranu, da napokon do kraja razdvoji dva njena dijela.

Što je čovjek oprezniji, iznenađenje je veće. Komad pice se naglo odvojio i našao se u njenom krilu. Nagli uzdah umjesto psovke, pa ukočena poza unazad nagetog tijela, kao manekenka kad želi da što bolje predstavi haljinu koja treba istaknuti njeno tijelo. Mirno sam pružio ruku da podignem otpali komad, nastojeći da mu ne spadne crni preliv. Uspio sam. Nešto crnila je ipak prešlo na haljinu u trenutku pada, što nisam mogao spasiti bez vremeplova i Spilberga. Zato sam, salvetom malo nakvašenom vodom, nastavio operaciju čiščenja haljine, trljajući sistematično po unutrašnjosti njenih butina. Gotovo da sam uspio.
Polagano se vratila u početni položaj, pa onda, ne mogavši savladati znatiželju, prevrnu haljinu da vidi je li fleka prošla na drugu stranu. Tako ju je naglo podigla da je to bilo više nego što je trebalo, otkrivši načas nešto malo u ćošku pritajene crne vune, a onda, naglo vraćajući je nazad, prekasno shvatila da je povjerljiva slika pobjegla u moje budno fotografsko oko.

Želja za čuvanjem markirane haljine bila je jača od mogućeg stida. Oteo mi se banalan komentar:
”Interplet!”
Nekadašnja lokalna marka trikotaže kao asocijacija na njen vuneni čošak, što će kod nje pobuditi neočekivan prkos.
”Skini.”
Odšutjeh.
”Da. Skini!”

Povjerovah da ih je negdje skinula, pa zaboravila da ispod ništa nema i blefira naglašavajući sad poznatu marku, da njenim dvoznačnim imenom postigne željenu dilemu imati ili nemati, a meni se, pak, mufovi u zadnje vrijeme učestalo pričinjavaju. Nato se oglasi novinarka upadicom:
”Kakva šteta!”, spomenu kao usput da je to haljina, meni dosta prihvatljiv model, neke poznate firme, često prisutne među nagrađenima za najneukusnije odjevene zvijezde, i tako skrenu razgovor u meni nezanimljive sfere.

Pilo mi se vino, ali pomislih: »Ako mi je rekla da ne pijem, neću. Nema razloga da je ne poslušam«.
Pripremala se zdravica. Interesirala me je njena forma. Pretpostavljao sam da će biti neko preobraženje koje je povezano sa tematikom povlaštenog sloja i obezglavljene mase. I vanjsko kretanje je asociralo na to. Mnogo politika je koristilo taj konflikt, a rijetko koja ga je uspijevala otkloniti... Možda će izvesti konverziju ”Kraljević i prosjak”.

Vani se masa šetala sklapajući usputna poznanstva, jer krug od pedesetak metara nije bio tako velik i brzo bi se ponovo sretali, što bi, uz stalne upadice ili dobacivanja, lociralo interesne grupe, koje su se poslije, prebacivanjem u druge redove, zbližavale prema nekoj logici eliminacije.

* * *

Ona je lutala sa fotoaparatom unaokolo tražeći nešto nesvakidašnje i zaustavila se pred čovječuljkom, koji je, držeći u ruci čašu, nazdravljao mimoidućim. Ispucala je što je moguće više snimaka tih kontakata, zamišljajući friz u kom on pije piće sa masom različitih osoba, što mu daje funkciju medijatora mase. Kao da se svi, svečano odjeveni, poklanjaju baš njemu, čija je funkcija bila da njima, posjetiocima, toči piće. Rezultat mase fotografija daje mu prednost nad istaknutim zvanicama njihovom zamjenjivošću. Mogući naziv: ”Medijska zvijezda – privid ili realnost promocije?”
Bila je zadovoljna svojom vanjskom lokacijom.
Očuh je bio unutra, za stolom, što bi, isto tako, bilo interesantno, ali joj se nije ulazilo pored gorila koji su na ulaznim vratima stajali kao kerberi pred svetištem. U principu, nikad ne ulazi u prostore koji su čuvani, jer ih smatra opasnim. Danas svi uglavnom uživaju iluziju takve sigurnosti i to im je više ulivalo dojam privilegije, osjećajući se kao vječno čuvani političari, nego što bi se osjećali nesigurno.

Majka je lutala u masi, tražeći novi obijekt interesa. Uglavnom bi to bilo kakvo napušteno pašče, s kim bi uspostavljala prijateljstvo, ne opterećujući se obavezom, jer je uvijek bilo kratotrajno, momentalno.
Na trijemu se, sa nekoliko ljepotica nekog realiti chowa, producirao Talijan. Iako ih je bilo više, došlo joj je smiješno zamišljajući kako bi on to sve brzo pozavršavao. Troši malo energije, ali je, zato, uvijek spreman!
Uz pomoć kerbera, na piceriji su se otvorila vrata i počele su izlaziti zvanice nakon završenog prvog čina. Kretali su se zadovoljno kroz šetajuću masu, nanovo se probijajući prema ringišpilu. Pored njih provlačio se performer, a pankerica na drugoj strani, prateći ih kroz masu ka ringišpilu.

Čovječuljak je ostavio posljednju čašu sa šampanjcem i počeo pripremati stroj za okretanje.
Performer i pankerica su dočekivali goste i smiještali ih u korpe ringišpila, a zatim, nakon što bi ih privezali, nastavljali pomagati novima koji su pridolazili. Sve korpe su već bile popunjene, a gosti su se veselo nadvikivali i meškoljili se da bi se što bolje smjestili. Namještale su se ženske haljine, jedne ih spuštajući, a druge povlačeći, u namijeri da pokažu što više svojih letećih čari. Kad se ringišpil počne okretati, teško je razpoznati u brzini ko je ko, pa su provokacije gledalaca počiniocima bezopasne, jer su teško pamtljivi.
Ona je to pretpostavljala, pa je zato stavila osijetljiviji film, da podigne brzinu ekspozicije i dobije oštrije snimke u momentu otkrivanja nepredviđenog za javnu kritiku publike. Igrala se paparaca.
Čovječuljak je već puštao motor u pogon i sprava se počela kretati. Prvo polagano, praćena krkljanjem još neuhodanog motora, a zatim pojedinačnim mahanjem letača, da bi se to sve brže i brže usaglašavalo, što im je omogućilo konačno uzdizanje ka harmoničnom letu.

***

Započetak sam uzeo široki objektiv i promatrao lica koja se oko mene sve brže kreću... Podržavajući centrifugalnu teoriju, korpe su se digle, a trake na balonima su se vihorile kao konjska griva u trku. Atmosfera identična tajvansko-kineskoj svetkovini kad nose zmaja napravljenog od raznobojnih vihorećih traka, čineći doživljaj vatre plamenih jezika.

Promatrao sam balone kako ih podižu vrtložeći njima, tako da sam imao dojam da pratim šarenu meduzu koja preda mnom pliva kroz more. Objektiv je postizao dojam dubine, pa su udaljenosti bile potencirane i pokazivale veći prostor. Šarene trake kometa iznad monohrome crne mase plastičnih kapuljača, sa zabezeknutim licima koja čeznutljivo prate njihov let.

Promijenio sam širinu objektiva, nazumirao sam i počeo slikati detalje lica gledalaca i letača. Bilo je tu starijih ljudi, čija su lica, deformirana od stalnih turbulencija, stvarala fantazmagoričnu galeriju likova, grimasa, karikatura Leonardovih studija. Oduševljeno sam ispucao film i, držeći među nogama fotoaparat sa objektivom, da mi slučajno ne bi pao, otvarao novu kutiju s filmom. Kad sam bacio kartonsku kutiju, ona je vijugavo odlepršala prema nekom ko je također fotografirao. Žurio sam uhvatiti što više ove páše za oči i objektiv.

***

Ona je za to vrijeme iz žablje perspektive slikala korpe, koje su, kao šarene ptice, letjele dok su im se noge klatile, širile i stiskale, što je bilo nelogično sa gornjom dekoracijom, koja ju je asocirala na krila. Hvatala je detalje, selekcirajući ih na osnovu svog vizuelnog interesa.

Zadovoljno je nišanila tražeći nešto drukčije, interesantnije likovne sklopove. Još je suzila vidokrug, pojačavajući teleobjektiv. Prateći željeni lik, pogotkom zaustavljajući, njoj bitan trenutak, ponašala se kao strijelac na glinene golubove.

Pogled joj je zastao na nekom ko je također fotografirao, samo iz korpe. Čekala je da ponovo nadleti, prateći ga polagano od početka kruga. Kako je dolazio, vidjela je da nešto radi oko fotoaparata. U momentu nadlijetanja, pojavile su se malo raširene noge, sa velikim uspravljenim objektivom medju njima... i let neke male kartonske kutije... Okidala je pomoću motora, da zabilježi ovu komičnu situaciju, usput jedva otkrivajući lik letača. Izgledao joj je poznato. Mora sačekati da ponovo nadleti, da utvrdi ko je, nastavljajući ga uporno pratiti čitav naredni krug. Ponovo se približavao, ali sad mu je aparat bio preko lica, a leća objektiva okrenuta prema njoj. Slikao je nju, a ona njega.
”Dvoboj objektiva”, pomisli.

Ne uspijevajući ga identificirati, zadržala je objektiv na istom pravcu, da ne primijeti da ga snima, i tad joj u kadar uđe kritičarka, sa nelogičnom grimasom, čudnom za nju, jer nije bila sklona bezrazložnom, paničnom mrštenju. Kao da je zamišljala takvu facu na bovi kad je protestirala, ostavljena bez kraja priče, a zagrijana za sadržaj moguće romanse.

Brzo prebaci pogled kroz objektiv na Talijana, koji je djevojkama pokazivao automobile u kojima će stupiti u kontakt sa akterima, da im prave društvo na kraju događaja.

Ponovo je vratila objektiv analizirajući letače, da možda uhvati i kakav kompromitirajući snimak za svoj tajni arhiv. To je poslije čuva kao neku sakrivenu relikviju, koja joj daje privid vlasti nad moćnicima, što bi još potencirala stavom da to ostane samo njena tajna. Njihovo neznanje o tome ih je činilo za nju ranjivim i nemoćnim. Bilo kako, neznanje je najveća nemoć. Zato policijski dosjei čine ljude potčinjenim dok su tajni. Kad bi se razotkrili, izgubili bi svoju preteću funkciju.

Promatrala je lica pod dojmom da im se raspoloženja mijenjaju. Sve više su izgledali izbezumljeni, nemoćni, preplašeni, ne mogavši sakriti sve češće grimase neugode. Pomislila je da imaju morsku bolest. To ju je podsijećalo na neke izlete, kad su neke izuzetno fine dame, prebačene kao vreća preko palube, povraćale u more, a potom se zatvarale u kabinu da bi sakrile nelagodu zbog svog činjenja. Jedna se čak u takvom prigodnom grču pozadinski oglasila, što je postala tema naknadih veselih prepričavanja u trenucima zabave. Nadala se da neće i sada neko po publici početi izlivati svoje osjećanje gađenja ovim letenjem. Ipak, za svaki slučaj, odmakla se ustranu, sad fotografirajući čovječuljka, koji je suludo skakao oduševljen vatrometom zbivanja. Iščekivao je da siđu i popiju predviđenu čašu šampanjaca.

***

Performer sa strane je nekom optičkom spravom mjerio, njihov dijagram uspješnosti visine leta po krugovima. U tome mu je pomagala sekretarica Akademije, sa namjerom da to uporede sa sličnim novinskim grafikonima popularnosti ličnosti sedmice. Sekretarica je voljela s entuzijazmom pomagati umjetnicima, nastojeći biti prisutna u svakom pogledu.

Za to vrijeme slikao sam neku djevojku koja je mene slikala i nadao se da ćemo se sresti da razmijenimo doživljaj susreta objektiva.

Potom sam objektivom tražio kritičarku, da je snimim kako bih joj dao slike kao zahvalnost što se založila za moje primanje na posao. Pratio sam je i snimao razvoj njenog raspoloženja. Sada je bila uznmirena, mašući bespomoćno rukama u pravcu čovječuljku, kao da mu želi nešto veoma važno poručiti, dok je on, razdragan, suludo skakao u punom oduševljenju.

Vidjela je da je slikam. Počela je gestikulirati sa namjerom da i meni nešto obijasni, pokazujući na stomak, na usta, na čovječuljaka i košarkaškim znakom za tajm-aut, usporenim pokretom ruke, prema dolje okrenutog dlana, sugerirala da se vožnja zaustavi. Uzvratio sam pokazujući rukom na telefoniranje, pa na performera, znajući da imaju kod sebe mobitele. Zadovoljna, shvativši poruku, izvadila je telefon iz tašne u naručju. Svi letaći su imali slične simptome... I, dođe mi do pameti: ”Nemoj piti vino!”, a onda naše prvo seksualno iskustvo u domu.

Djevojački dio doma obećao nam je prvo viđenje ženskog spolovila. Već napucani, stigli smo u napuštenu štalu, gdje su nas čekale djevojke sa dvije flaše vina. Ponudile su nam jednu da popijemo, da se opustimo, a one će, kao, drugu sa istim razlogom. Pili smo vino i naduravali se oko toga kad i kako. One su, stalno se smijući, odugovlačile, čekajući djelovanje nekog laksativa koji su nam podvalile u vino. Kad smo počeli osjećati grčeve, počele su se, kao, polako, polako svlačiti već pripremljenim ritualom beskonačnog razodjevanja. Kad neki od nas više nisu mogli izdržati, jedna od njih se, kao, odvažila i na moment nam, brzim dizanjem suknje, pokazala svoju čupavicu. Nakon toga je nastala masovna strka traženja mjesta za opće sranje. Zezale su nas poslije te blamaže da smo se usrali od straha i da moraju naći neke starije, iskusnije momke. Pankerica je bila idejni vođa akcije. Vratio sam se iz ranog djetinjstva sudjelujući u reprizi ili rimejku istog filma.

Performer je uzrujano objašnjavao čovječuljku da zaustavi ringišpil. Njemu nikako nije bilo jasno zašto baš sad, kad je sve tako super, nenadano prekinuti igru. Nerado je pristao, isključio motor i, dok su se letači polagano prizemljivali, požuri da im odmah bude na usluzi sa natočenim šampanjcem.

Ringišpil se nije potpuno ni zaustavio, a zvanice su, još u laganom kretanju, iskakale i trčale prema piceriji, odbacujući čovječuljkovo nastojanje da im ponudi piće slave.

Nakon opće navale na WC-e u piceriji, neki su, u nedostaku mjesta, krenuli prema parkiranim automobilima, tražeći iza njih i iza džambo-plakata prostor za pražnjenje nepodobne sadržine. Tamo su ih čekale Talijanove hostese, spremne da im prave društvo u daljnjem provodu poslije ove predstave. Trebalo im je osloboditi se usluga prijatnog društva, jer je ono iznenada postalo neprikladno za intimu nadolazećih trenutaka.
Ostao sam sam u korpi koja se lagano njihala i, sa relativno pregledne visine, u punom miru slikao sve što se oko mene događalo. Ringišpil se naglo praznio, ostavljajući na prizorištu čovječuljka i performera, na jednoj strani, pankericu, samu na drugoj strani, a Talijana na trijemu sa hostesama, koje žučno traže objašnjenje iznenadne neljubaznosti mogućih konzumenata njihovog društva. Mlatio je rukama po zraku, očito ne znajući šta se događa, podsjećajući na novi aktuelni izraz, zrakomlat, koji hoće bezuspješno da poleti.

Sekretarica je kupila podatke o amplitudama uspjeha, da se ne zagube.

***

Fotografkinja se smijala Talijanu, koji, poput dirigenta omanjeg hora, vodi usaglašavanje svojih djevojaka.
Iz pozadine je dolazila njezina majka i tražila očuha.

Nije mogla odoliti izazovu da telcem ne snimi scene intimnih grčeva sudionika sakrivenih iza automobila.

Opća rezignacija aktera i smijanje zaštitarki povučenih van rampe kruga.
”Elita se usrala!”, išlo je od usta do usta.
Slikajući napušteno poprište, gledao sam onu malu fotografkinju, prepuštenu činu fotografa lovca. Znao sam je ne znajući da smo iz istog faha... Da joj priđem ili čekam da me slučajno vidi?
Na drugoj strani stajala je pankerica, čekajući da joj se zahvalim na spasonosnoj informaciji. Sad me je poštedjela sranja, za razliku od onoga davno, što sam joj davno oprostio.
Maloj fotografkinji prilazi neka žena, da bi skupa otišle prema piceriji. Sretnici koji su obavili posao, u iščekivanju novog pražnjenja, bježali su u autima.
Novinarka je trčala sa razlogom – da na miru napiše prikaz. Poslje će napisati da je koncert otkazan iz ‘misterioznih’ razloga.

Sišao sam i krenuo prema pankerici. Performer i čovječuljak su praznili čaše napunjene šampanjcem, da ne propadne ta skupocijena tekućina, a sekretarica im je, sa hrpom papira u naručju, pomagala nazdravljajući, a ne znajući čemu.

Talijan, praćen ljepoticama, prilazio je kritičarki i tražio obijašnjenje, dok je ona, sad u promijenjenoj ulozi, panično bježala od njega prema kolima, tražeći malo intimnog prostora, stišćući trbušne mišiće, isto kao i ono veće kad ju je ostavio onako nezadovoljenu usred mora.

Ja sam potrčao za pankericom, da nastavimo započeto od prekjučer. Sustigavši je, zapitah:
”Da se vratimo po piće?”
”Može! Uzmi jedno vino”, smijući se, uhvati me za dupe i gurnu me u noć.
Kritičarka je nestala iza grma. Potom se čuo uzdah olakšanja.
Bila je to noć masovnih uzdaha koje je izazvala jedna mala izuzetnog crvenog dupeta, koje je sada, nestajući u mraku, igralo svoju igru, veseleći se ponovnoj slobodi.