Sveti Vicenc...

To je bilo popodne uoči glavne lokalne predstave. Sam dan fešte bio je izuzetno vruć. Čuli su se zrikavci i svi su se spremali da krenu u gornju Podgoru gdje je bila crkva i centralna svečanost. Obukli su se prikladno tom danu, osim onih najtvrdokornijih komunista koji su slavili kod kuće kriomice između četiri zida da ih niko ne vidi, bez mise, ali uz vino i pršut. Nisu se iz principa pojavljivali u crkvi, ali su dolje uz more ispred hotela običavali igrati briškulu i trešeta sa lokalnim velečasnim. Za karte je pop bio dobar, a za vjerski nauk ne. Čak i kada bi vodili svojtu iz iseljeništva da vide kako im je lijepa bogomolja, ostajali bi vani ispred vrata, da ne bi slučajno oskrnavili svoj političko naglašeni ateizam. Ne! Rekli bi si i slušali sami sebe, zov svoje savjesti, jer im to niko nije branio, do li oni sebi sami.

Plavi, Toni i Ivan se nisu obukli svečano. Oni nisu bili ni vjernici ni komunisti, njima je njihova religija bila zabava, “rebatinke” najsvečanija odjeća, a svaka fešta, dobro došla, da samo ima raznolikog društva, dobro se napiti i najesti. Put uzbrdo je bio naporan kad bi se išlo kozijim putem, strmim prečacom, i predugačak ako bi se išlo manje strmim krivudavim okukama. Kada bi se okuke ispravile put bi bio deset puta, a možda i više puta kraći. Zato su kombinirali, malo uzbrdo, pa malo po onom ravnijem dijelu. Taman da stigneš gore, da se ne oznojiš, nego samo umoriš. Bili su sami bez svojih simpatija. Zadranka je bila omladinski rukovodioc, a Karin, Ester i njihova grupa su kolektivno već bile u crkvi na svečanoj misi iz dva razloga, kao vjernice i kao turistkinje.

Ivan je već prije obećao Ani da će doći danas da je posjeti. Bio je pozvan na pršut i vino. Kod nje je sve bilo najbolje, hvalila mu se, a i uvjerio se da je najbolje i ono što nije hvalila, a on to slučajno vidio. Sada ju je trebao pronaći, a da nije znao gdje. Zaboravila mu je reći adresu. Kao da u malom selu nema adresa? Nije to baš tako malo mjesto da ju tek tako lako naći. Nije znao njenu kuću, a ni prezime joj nije znao. Ako je i ona u crkvi, onda će se mimoići.

Razmišljajući tako, došli su ispred crkve. Na trgu u hladu ispod murve, bio je parkiran Stivov “Triumf”. Znači da se Marijana vratila. Možda je i ona bila u crkvi, ili nije? Upoznao ju je u vozu i nije imao pojma iz kakve je familije, kojih je svjetonazora, religiozna ili ateista. Živjela je u Beogradu. Mogao je predpostaviti da joj je otac više pozicioniran i vjerovatno komunista, što bi značilo da možda ne ide na ovakve svečanosti. Ili je ipak tu unutra samo radi Stiva. On je sigurno vjernik. Iz Novog Zelanda je.

Na platou ispred crkve su bili postavljeni štandovi, stolovi sa tendom i na njima se prodavalo sve i svašta, od drvenih rezbarenih roda, pa do okruglih ogledala sa slikom glumica na poleđini i svih vrsta mirišljavih ulja. Na brzinu je pregledao sve što nude i zaustavio mu se pogled na omanjoj kući na dnu crkvenog trga, sa konobom ispod stepenica. Pod svodom konobe, na kamenoj klupi sjedila je Ane, a pored nje njeni sepetići, puni smokava. Gledao ih je uporno, ali pršut i vino među njima nije vidio. Ugledala je zato ona njega i mahnula mu rukom da priđe. Plavi i Toni su upravo bili na stepenicama ispred crkve i virili unutra kroz odškrinuta vrata. Shvativši da ne mogu zadovoljiti svoju znatiželju samo pogledom kroz taj otvor ušli su da vide ko je sve unutra. Ivan je ostao vani sam i polako je prišao Ani.
“Vidim da si nabrala smokve.”
“Dobro vidiš”
“Jesi li se opet kupala poslije branja smokava?”
“Dobro pamtiš!” Nasmijala mu se.
“Nego šta! Nisam zaboravio da si me pozvala na vino i pršut?” Podsjetio ju je Ivan.
“Nisam zaboravila.” Pokrila je smokve krpom i zavalila se na zid, gledajući ga vragolastim pogledom. Ivan shvati da ona u tome uživa, pa nastavi zajedljivo:
“Kako vidim nema ni pršuta ni vina?” Oslobodio se, a bio je i ogladnio jer su računali sa gurmanskom ponudom za tako značajan praznik kao što je ‘svetac’ zaštitnik mjesta. Ane se nije dala smesti.
“Ne vidiš,... ali ima i vina i pršuta, samo u konobi. A unutra je mrak. Da se ne bojiš slučajno mraka?” Uzela je smokve i unijela ih. Za sobom je ostavila otvorena vrata i izgubila se u tami. Zbilja je bilo tamno, mrkli mrak. Pogotovo kad se uđe nakon dnevnog jakog sunca koje vani bliješti. Trebalo mu je dosta vremena da je počeo razaznavati figuru Ane, koja je u samom dnu vadila iz drvene krletke optočene sa mesinganom sitnom mrežom, oveći pršut. Uzela ga je i odnjela prema stolu da uzme i tamo ležeći, dugački nož. Nož je zablještao u svoj svojoj veličini, a ona je pokazala na čaše pored bačve i rekla:
“Uzmi čaše i napuni ih vinon. To ćeš znat sam?” Vrtila je onaj pršut kao klatno u zvonu, dok je vani zvonilo. Biće je misa završavala, ili je bila pri kraju. Šta je dalje slijedilo, nije znao. Odjednom je ogladnio i osjetio neki neugodan osječaj koji ga obuzima. Prazan stomak sve osjeti i trpi, pomislio je da je to od gladi i prihvatio da se nadmudruje sa njenim uputama.

“Valjda sam toliko pametan da vidim pipu i na njoj ručicu. Treba da ispod stavim čašu i tu polugu okrenem na lijevo? Zar ne?” Ivan se pravio nevješt znalac. Što je opisao to je i uradio. Ane je sjela za stolicu i držala u ruci pršut kao da se nije mogla odlučiti na koji način će ga rezati. Probala ga je staviti na koljena ali se predomisli sa dobrim razlogom:
“Ušporkat ću veštu. Ovo mi je svečana?” Smijala se i praktično riješila svoj problem, podigavši haljinu visoko iznad bedara stavila ga je među noge i stisnula koljenima, a onda zamahnu lagano onim pgromnim nožem i krenu da ga reže. Radila je to znalački vukući nož kao gudalo da fete budu što tanje. Svaku kad bi je odrezala, podigla je prema Ivanu, pogledala bi kroz nju, ustvari prema jedinom izvoru svijetla koji je prodirao izvana kao pozorišni reflektor osvjetljavajući scenu. Ivan je držao u rukama po čašu punu vina, a Ane je redala izrezane fete na veliki bijeli porculanski tanjur i gledala u njega. U kontrasvijetlu izgledao je kao prizor Bakusa sa one dvije žareće crvene čaše. Samo su mu se na zamračenom licu sijale oči koje su bile fiksirane na Anine butine što su se micale i svojom bijelinom ga činile pijanim, bez da je okusio tu crvenu opojnu tečnost. Onda na plaži ga je iznenadila svojom jedrinom i neposrednošću reagiranja, a sada ga je iznenadila svojom imaginativnošću predstavljanja onoga što je onda vidio, i po njenom, nije na pravi način shvatio. Biće da mu je ona to sad nastojala pravilno protumačiti, trudeći se da mu dočara i tu novu moguću varijantu njihove obostrane zainteresiranosti. Ivan se prepao prvo sebe, a onda njenog ćaće, jer ga je već nekoliko puta spomenula. Zvona su vani ponovo zvonila, a to je obično početak ili kraj nečega, pa da malo razvodni, da od vina napravi bevandu, poče neki običan razgovor.

“A ti nisi na misi?” Postavio je najgluplje pitanje baš kad je pršut svojom igrom među njenim nogama otkrio tračak njenih gačica. Odmah ga je povukla naprijed prema koljenima shvativši da Ivan oklijeva. Nije valjda kukavica. Možda je samo neiskusan, pomislila je i nastavila:
“Ćača je u crkvi, a ja triban vanka pazar pravit. Ovdi dođe puno onih koji u boga ne viruju, a hoće šolde potrošiti. A neko in ih mora uzest. Ako smo svi u crkvi, ko će?”
“A što ćaća ne prodaje, a ti idi u crkvu!” Navalio je Ivan ne bi li krv malo smirio. Nije mu ostala dužna:
“Ali bi ti volia da san ja u crkvi, a ti da sa ćaćom pršut jiš? Ja san te zvala, a ne moj ćaća.” Podigla se malo ljutita, obrisala rukom butine što su se sijale od masti, i spustila veštu, kao da je rekla, ”Kraj predstave. što je bilo, bilo je!” Tako je i bilo. Ostavila je pršut u krletku, zatvorila ga da muhe ne pojedu ostalo, i uzevši već narezani kruh, sa tanjurom izašla vani na svijetlo dana. Za njom je izašao Ivan noseći još uvijek na isti način dvije čaše i zaustavi se oslijepljen podnevnim suncem. Kad je počeo raspoznavati obrise vanjskog realnog svijeta, jer mu je sve to u mraku konobe ličilo na san, ugledao je Plavog, Tonija i nekog starijeg čovjeka koji je odmah preuzeo ulogu šefa gostionice:
“Hoćemo li šta popit i izist? Evo nam Ane donosi bogatstvo ovog svita.” Prišao mu je i uzeo mu čaše iz ruke:
“Samo ti idi i nalij nam iz bačve još koju čašu vina!” odbrusio je Ivanu koji nije znao šta se dešava dok se nije Ane umiješala:
“Neka ćaća, neka on sidne, ja ću natočit, a vi pijete i jidite.” razriješila je dilemu ko je sa Pavlom i Tonijem došao. Pao mu je kamen sa srca, sretan što je započeo onaj suvisli razgovor i tako onemogućio da još neko slučajno vidi onaj renesansni prizor rezanja pršuta u sfumatu mediteranske konobe, erotski naboj, a sakralni ambijent. Požurio je da to zalije sa jakim podbiokovskim plavcem koji je gust kao mlijeko, a obara nakon nekoliko čaša kao bokser teške kategorije. Nije dugo prošlo, a vidio je zvijezde i među njima Anine masne butine i pomislio što li on nije bi tamo, da sklizne među njih, čak i pod cijenu da ga onim svjetlećim nožem koji na one japanske mačeve liče, miluje,..a ćaća ga poslije sasječe.

Kad su se dobro napili da zaborave šta je bilo i šta nije bilo, krenuli su ubrzanim tempom prema donjoj Podgori ostavivši Ane da sa ćaćom pazar pravi. Bio je to onaj varirajući tempo, što pomalo ovisi od nizbrdice, a više od vina koje na vrelom suncu krv uzavri i sve kočnice olabavi. Pjevali su i teturali skoro sve do pristaništa. Negdje na kraju puta na ulazu na sam mul prestigao ih je Stiv sa “Triumfom”, krcatim njihovih simpatija. Iz auta su im mahale Karin, Ester i šefica grupe. Stiv je zaustavio auto baš na polovici kao da ćeka na utovar sa broda koji je uskoro trebao da dođe. Toni i Ivan ugledavši svoje simpatije potrčali su prema njima, ne shvativši da kad je čovjek pijan, ne može tek tako da se zaustavi. Toni je proletio pored Stivovog auta dok su one izlazile iz njega i nastavivši pored njih, teturajući do samog kraja, do ruba, nakon čega je završio u moru kako su mu očito sasvim popustile kočnice. Ivana je zaustavila Karin dok je Ester potrčala za Tonijem da ga spašava. Skočila je svečano obučena, za njim onako obično obučenim u more i tada su maloprisutni vidjeli kako je njen stil skoka bio zbilja kao i kod Ester Viliams. Kad je napokon uspjela da ga uz stepenice izvuče na mul, Karin je zgranuta primijetila na njenoj haljini tamno crvene fleke. Pokazala joj ih je sa panikom ne znajući od čega su. A onda je zabrinuta Ester ugledala i na njoj iste takve fleke. I jedna i druga su ih imale na zadnjoj strani svoje odjeće. Ivan ih je gledao i onda pogledao u pravcu Stiva koji je naget nešto čistio sa šeficom po autu i psovao. I oni su imali odpozadi crvene velike fleke, kao da su dobili velike dječje ospice. Okrenuo se ljut prema njemu i dobacio:
“Neko mi je prosuo po sjedalima crne murve!” i usput se krstio predpostavljajući nečiju pakost. Dobar šminkerski auto, još kabriolet, može biti razlog za zavist. Ali prva pomisao na nešto tako ružno nije pristojna, prije nego se sve normalne varijante i razlozi za problem ne iscrpe.
“Nije ih niko ubacio nego si parkirao u hladu ispod murve. A murva ko murva, plodove sije gdje ona hoće. Nije svaki hlad džaba.” Karin i Esteri nije bilo ništa jasno, a onda im je Stiv sve lijepo objasnio na engleskom, pa im je sve bilo jasno.

Tako je završio sveti Vice, i ništa se nije bitno desilo osim da je Toniju mati sakrila rebatinke da ne može više ići vani dok se malo ne zaboravi skandal sa njegovim kupanjem usred mjesta i to potpuno odjevenim. Kako je Ivan poslije saznao od Stiva, Marijanu je bio ostavio taj dan ranom zorom u Makarskoj na pošti da telefonira, jer se iz Podgore nije mogla dobiti veza sa jedinog raspoloživog telefona u hotelu. Karin i Ester su požurile onako ofarbanih haljina u hotel da pokušaju spasiti što se da. Čekalo ih je mukotrpno skidanje fleka sa svim i svačim, od limuna, bijelog vina i ostalih onda na trgu prisutnih čistila.

Ivan je ostao sam, pijan da se otrijezni negdje u hladu velikog zelenog bora.