Bicikl

Stalno mi se miješa san i java, kao u poeziji, a željela bih malo savremenijih, napetijih događanja, kao u filmovima. Novac imam, nisam ga potrošila, još samo da se odlučim kako u grad: stopom, pješice, taksijem ili biciklom? Bicikl? Ako ga znam voziti u snu, sigurno znam i ovako. Ne zagađuje okolinu, lijepo se vidi naokolo, a i mene lijepo vide jer mi na njemu guza mrda isto kao da hodam u štiklama. Dobra ideja! Ima jedan stari bijeli bicikl u podrumu, samo ga moram izvući da vidim valja li...

Koja je ovdje sve roba... To treba malo raskrčiti, jer mu viri samo guvernala. Da maknem ovu staru fotelju punu nekih sivih leptirića što ne znam šta rade tu u mraku... Zar oni ne vole sunce i cvijeće? Ovo me podsjeća na atmosferu prostora gdje sam naumila otići. Stari abažuri od nefunkcionalnih svjetiljki koje ne možeš pomjerati kako hoćeš, nego uvijek stoje na istom mjestu što ti izaziva muku, dok se stalno istežeš i naginješ, do iznemoglosti, ne bi li uspio nešto vidjeti, jer taj abažur je više atmosfera tajanstvenosti, nego mogućnost jasnog raspoznavanja željenog detalja. Ne znam što su prije sve nešto krili, otkrivajući parcijalno, recimo, pitalicu skrivačicu. Totalno nepotrebno, kao da se igraju enigme ili vabe ribu mamacem u mutnoj vodi. Sad još da razgrnem ovu staru zavjesu sa resama koja me podsjeća kao da gledam neki western film. „Čistačica zaboravljenog saloona“, bajka Divljeg zapada. Ha, ha! Vidi, zamotane čizmice na šnjiranje sa malom štiklom! Još mi samo fali korzet sa uzicama pa da budem kao na onim Tetinim slikama. Ne znam, ali meni se strašno dopadaju. I ona je nekako lijepa, smeđkasta, sa tenom kao slonova kost, i onda one loknice, pa mašna u kosi, što me sve strašno privlači. Eno, vidim sad i korzet na nekom stalku, kao polulutka, samo sa sisama i pupkom i malo smrdi na onaj miris koji obično srećem u ormarima. Sasvim je dobro očuvan. Da ga probam? Neka sad! Evo i bicikla! Otkriva se i malo je čudan jer ima samo jedan točak. Ne mogu se sjetiti da li je onaj u snu imao dva ili jedan? Nema veze, glavno da ima sic, guvernalu i pedale. Bez toga bih teško negdje stigla. Sad ćemo ga malo oprašiti. Gdje mi je sad neka krpa? Da uzmem ovu salvetu koja je tu bila kao pokrivač, a i sad je bez ikakvoga razloga tu, iako ničem više ne služi. Hej, pa ovaj bicikl je prava makina! Sad se sija kao iz neke TV reklame! Oni tamo imaju slične i stalno ih griju neke dobre mačke stisnutih kombinezona i napucanih guzica. Baš me interesuje kako bih ja izgledala u onom korzetu i čizmama... Možda bih nešto novo doživjela? Da ga malo istresem od prašine i ipak probam? Fuj, trebalo bi ga prvo oprati! Ali, previše sam nestrpljiva i zato ću ga obući ovakvog, kakav je da je! Moram se navikavati i na prljaviju stranu života, ako već idem u avanturu. Uvijek ću biti spremna na sve poznato i nepoznato. Zato ću se pogledati. Ali, nemam ogledalo... Vrata imaju staklo i u njemu se nešto vidi, što izgleda sasvim dobro. Nešto mi je uočljivo veće dupe jer sam se previše stegla, tjerajući ga da naprosto iskoči. Možda tako i treba jer je u stilu onih slika, a moguće da staklo vara, pa baš na tom mijestu širi, kao što Tetino ogledalo baš na tom mjestu sužava. Kad bi me tu suzilo, onda bi mi, na osnovu istog principa, sise narasle. Baš je to nekako povezano. Sve od nečeg ovisi. Negdje pritisneš, a drugdje naraste ili se rastegne... Baš tako! Hajdemo vidjeti kako se vozi taj bicikl uživo. Sve je slično. Vrtiš pedale, guvernalu, sic osjećaš među nogama, i isto stoji na mjestu kao u snu. Šta li sam ono radila da sam krenula? Da vrtim pedale malo brže? Opet stoji, a ovaj sic nešto suviše osjećam. Kao da raste i sve je topliji dok tražim mjenjač da mi pomogne da krenem. Ništa! Osim što mi je u stomaku malo čudno, kao da trnem. Već sam se umorila i moram malo usporiti i odahnuti, da se dosjetim šta li sad onaj moj prijatelj radi. Možda ga opet neka kradljivica vara i skida mu, onako, hlače od pozada. Kako li je njoj kad to radi? Čudno da ga je tad, tek onako, napustila zbog nekih najobičnijih gaća. Kad sam ja to probala imala sam sasvim lijep utisak, ali sam i ja pobjegla. Sad sam se sjetila da mu je samo hlače svukla. Trebala ga je opipati i sigurno bi ostala. Ne štima! Ona je imala razlog da odustane. Ali, zašto sam ja odustala? Normalno, jer ja to mogu uraditi kad god hoću, a ona više nikada. U stvari je jadna, u nemogućnosti da ponuđeno konzumira, jer ako joj se to dopadne, posljedično otpada plijen. Teško je dva dobra spojiti. Hajde, hajde! Ovaj bicikl kao da će krenuti. Imam osjećaj da vozim nekom uskom ulicom i njišem se lijevo-desno, sva u strahu da ne udarim neki mimoilazeći objekt. Ovo je sve brže, kao kad se onaj sat počeo naglo okretati. I šta ću sad? Sic mi postaje nekako klizav. Kao da me opominje na mogućnost ponovnog sudaranja, kao sa autom. Nikako da izbjegnem te posljedice. Izgleda da bez njih ništa ne može u životu, jer su naprosto svugdje. Hej! Ima li ovaj bicikl kočnicu? Totalno je opasno, a sad me još i groznica trese. Dobro je da se napokon širi ulica. Sad sam već na trgu. Svjetlo? Otkud svjetlo? Zaslijepilo me je i morala sam stati da baš tebe vidim!

Kao za inat. Sad si našao da uđeš i da me gledaš ovako oznojenu i zadihanu? Baš si manijak. Čuo sam neko stenjanje i mislio sam da te Lovac ili Šofer muče i razvlače, pa se mislim - „pomozi joj!“ E baš sada nisi morao biti princ spasilac. Treniraš, vidim. Ne, nego vozim bicikl. Ta sprava je samo za trening i nekima za mršavljenje, a nije pravi bicikl. Nije pravi? Kad ću ja nešto zaprave doživjeti? Dosta mi je tih priča, bajki, surogata i instant kafe. Eno, tamo iza ti je pravi. Pomozi mi da ga izvadimo. Vidim ga, mogu i sama. Lakše će nam biti zajedno. Opet ti sad odgovara zajedno, a kad sam ja predlagala nisi htio. Zajedno nije jedno. To je samo dvoje, jedno pored drugog. Onda se nemoj petljati jer mi samo smetaš. Ipak sam se precijenila. Zbilja je preteško za mene. Rekao sam ti da smo zajedno jači. Hajde, povuci! Evo ga! Napokon je izašao. Ali da znaš, nećemo zajedno na njega. Ne, samo se ti popni. Mada je osjećaj vožnje jači kad se udvoje vozi. To znam, vidjela sam. Ali, takvi bicikli su drugačiji. Imaju dva sica, dva para pedala, a samo jednu guvernalu. To je normalno, jer dvojica teško mogu zajedno upravljati ako hoće negdje da stignu. Ako je onaj drugi muški, šta ce mu onda sic? Nešto mu ne paše. Zašto? Ne znam? Čini mi se da nije anatomski podoban kao za žene. Mislim da, uopće, ženama više priliči bicikl. Znaš, gledala sam na televiziji kad muškarci voze bicikl. Oni uopće ne sjede na njemu i kao da od nečeg bježe ili, žureći da nešto uhvate, uporno guraju guzicu naprijed, što je puno napornije nego ženama koje fino, ležerno sjede i gledaju unaokolo, usput uzdišući kako im je lijepo. Vidiš, tako bih i ja htjela! Samo da ga izvezem napolje iz ovog vlažnog i mračnog podruma. Kako super izgleda! Na suncu je kao nov. Doduše, malo izgleda veći, što nije bitno. Samo da se mogu popeti na njega. Da ti pomognem? Ne, hvala! Znam to i sama. Usput bi me pipao, što me dekoncentrira. Nestrpljiva sam da napokon probam pravi bicikl. Pazi! Sa njega možeš pasti i udariti se! Pazi! Šta ti govorim?! Hej! Jao! Jesam ti rekao, nije to kao u snu! Eto, ogrebala si se! Koljeno ti krvari. Grozno! Šta ću sad? Nije to ništa. Malo rakije i proći će. Vidiš da je samo površinska ogrebotina. Ma, ne to! Nego šta? Krv mi je crvena, a ne plava. Nisi valjda mislila da si princeza? Nisam, ali mi nije drago ni da sam kockar. Glupost! Kao da kockar ne može biti kralj. Ako je lažni kralj, onda mu je krv crvena. Svakako! Onda je u redu, jer sam tada i ja lažna princeza, što mi je puno draže nego da sam kockar. Mislim da bi mi ta činjenica više smetala nego da me sada pipaš. Da te onda malo probam? Gdje hoćeš? Nigdje! Kako ti odmah nađeš razlog za svoju pohotu. Zar nisi čuo šta sam rekla? Nisam kockar, nego princeza. Lažljiva! Ne! Nego lažna! Uopće me ne slušaš, i zašto sam uopće pala? Ne znaš voziti bicikl, a i gume su mu nekad davno ispuhale. Kad hoćeš na bicikl moraš mu uvijek prvo gume napumpati, inače se ne vrte točkovi kako treba i onda ne možeš upravljati guvernalom. Kakav si to ti? Što mi to nisi sredio prije, kad već znaš kako treba? Ne slušaš. Misliš da se u sve razumiješ i da sve možeš sama. Daj tu pumpu da ih napumpamo. Evo, ali ja bih to htjela baš sama da uradim. Da naučim za poslije. Hajde! Uzmi pumpu, stavi je među noge, povuci ručku dole, pa gore, i tako to pumpaš. Kako znaš da pumpa? Možda je stara i ne radi više. Gledaš gumu, pa ako raste, postaje oblija i punija, onda pumpaš, a ako ti to radiš, a ona je stalno u istom stanju, onda je stara ili možda probušena. Vidim kako se diže i postaje deblja. Onda je dobra. Sa novim gumama obično nema poteškoća, ali sa starim je problematično jer ih nekad moraš krpati, lijepiti, sliniti po njima da bi vidio gdje pušta. I taman kad misliš da je popravljena, ona se sasvim raspadne. Zato sa starom gumom ne smiješ brzo voziti, ako hoćeš doći na cilj. Nabavit ću nove, da se ne kockam. A sad ću probati ove. Suviše me sve to sad privlači da bi bilo vrijeme za čekanje. Što se tako bojiš kockara? Opterećena si. Kao da te podsvjesno privlače jer ipak hoćeš rizikovati sa tim starim gumama. Ne znam. Kao da imam osjećaj da je i mene neko, usput, prokockao. Hoćeš reći zaboravio tamo, pa te Teta usvojila? Ne poznajem majku... Svašta može biti. Sigurno nisi usvojena! Kako si tako siguran? Benovi ispod lijeve sise su suviše očit dokaz. To nije dokazni materijal na sudu. Za porotu je vjerovatno dovoljno. Kreten! Hoćeš da im svima pokazujem sise radi bena? Baš si svodnik. Samo misliš na profit. Ne razumijem. Kakav profit? Porota to ne plaća. Misliš ti na moje imanje. Već si u oporuci. Jesam, ali ako mi to neko ospori? Neće! Eto, gume su dobre. Daj da ga ja probam. Vidi, vidi! Ti to znaš, samo sjediš kao žena. To je samo kad probam. Hajde! Popni se gore da te provozam, da osjetiš ravnotežu, brzinu. I lakše će ti biti poslije samoj. Meni je do sada bilo odlično. A ti me samo dekoncentriraš jer se pojaviš baš kad ne treba. Moraš me slušati. Nije to isto kao u snu. Opet ćeš pasti. Zar nisi rekao da sam pala zato što gume nisu bile napumpane? Tačno! I zato si se samo malo udarila. A sad je bicikl, ovako tvrdih guma, puno brži, i kad bi pala, dobro bi nastradala. Zbilja? Da! Nešto ćeš izgleda morati i sa mnom probati prvi put. Dobro! Ali pazi da sad opet nešto ne bude sklisko. Ne treba da stradamo oboje. Dakle, ovo je fantastično kako cesta bježi pred nama, kao da je na pokretnoj traci. Podsjeća me na film kad nekog prate. Misliš kad voze oni policajci? K’o fol ganjaju lopova? Da! Baš tako. Zamišljam da sam kamera i snimam film. Treba mi radnja. Imaš neku ideju da me malo inspiriraš? Ništa bitno. Dovoljna je vožnja u svim svojim fazama. Na koje ti to faze misliš, i što si naglo usporio kad mi je onako bilo baš lijepo? Uzbrdica je i teže se okreću pedale. Usput se penjemo i moramo našu težinu dići za koji metar više, što je faza poteškoća. Okreni onda nazad! Tamo je nizbrdo i nema poteškoća. Ne može! I tamo je sad uzbrdo, jer smo prije išli nizbrdo. Baš si zakomplicirao. A tako mi je bilo lijepo. Uvijek me prekineš u uživanju. Sad me opet nešto žulja iza, po krstima. To je sic. Čudno. Onda su dva? Pa ovaj bicikl nije imao dva sica! Imao je jednu guvernalu i moramo je čvrsto držati da ne padnemo. Mislim da je prejak uspon. Bolje da stanemo i nastavimo pješice. Dobro! Da se malo rastegnem. Previše sam bila stisnuta i sva sam se ukočila, kao i ti. Ja nisam. Ne bih rekla. Nešto su ti hlače dobile oblik sica. Kao da potvrđuješ ono pravilo - „s kim si, takav si“. To su samo hlače. Ispravit će se. Treba malo vremena i opet će sve biti u redu. Ja bih opet na bicikl, samo ovaj put pozadi, da se onako držim za tebe, kao onda kad sam imitirala onu kradljivicu. Šta? Hoćeš pozadi, na gepek? Da! Baš tako. Da raširim noge i osjećam se sigurnije jer su mi bliže zemlji. Dobo pazi! Sad će ići brže pošto je velika nizbrdica. Odlično! Baš jurimo kao vjetar. Sve me hladi pod majicu. Zato je meni sic vreo od tvojih ruku. Pa moram ga čvrsto držati da ne padnem. Strah me je. Jao! Nemoj, molim te, da sad bude sklizak! Past ćemo. Jao! Bolje da dignem ruke u zrak. Stani! Stani! Baš ste vi žene sve iste. Dižete ruke čim osjetite opasnost. Vi biste htjeli da dižemo noge, a tako se isprazni nagomilana energija i smiruje adrenalin. Dosta si ti vozio, sad bih malo ja da probam. Jedva sam se spasila. I nije to s tobom tako sigurno kao što ti misliš. Ja već dobijam na iskustvu, pa ćeš ti sad malo pozadi, da vidiš kako je to kad si iza, raširenih nogu, i kočiš po poterbi. Dobro! Samo onda nemoj opet dići ruke, jer ćemo se razbiti oboje. U redu! A ti nemoj dirati mjenjač. Gdje ti je mjenjač? Neću ti sad reći. Zbilja bismo mogli stradati. Ovo je stari tip bicikla, samo jedna brzina i slobodni pad, i nema mjenjača. Nema veze. Ja vozim i ti me držiš, kao da me griješ termoforom. I to je sreća. Kad je sreća što si sad stala? Nije opasno. Jeste. Neću više voziti bicikl jer mi se suviše sviđa, i kad bih nastavila, mislim da bih ga stalno vozila, dan i noć. Toliko mi se to dopada, a imam i drugih obaveza. Kao na primjer? Moram kupiti neku haljinu. Kod mene? Kako ću kod tebe kad si ti sa mnom, a ne u radnji? Baš idem u radnju i mogu ti pomoći da si nešto izabereš. Zar nisi otpušten? Mislila sam da još samo taksiraš? Iznenada me šef vratio na posao, i sad je tako ljubazan da mi nije jasno šta mu se u međuvremenu dogodilo. A tvoja prijateljica? Ona je sada na blagajni. Zašto? Pa kad radi na blagajni ne može ići često u skladište po robu. Pametno. Tako je se riješio. Ne, nego se tako tvoja Teta riješila nje, jer sad samo ona radi na blagajni i nema smjenu. Ima pauza u podne. Nema, jer mora sama sebi napraviti inventuru kao da joj nastupa nova smjena. Biće da je očajna? Baš i nije. Ima dosta veću platu, pa sad ima novaca za noćni provod. Pametno. U stvari je Teta velikodušna, iako malo čudna u svojim odlukama. Zašto tebe nije unaprijedila? Zbog velova. Normalno. Vidiš, ti si nju potkradao u dva slučaja. Koji je drugi? Ja! Svakako ja! Ne shvaćam. Od tebe nisam ništa uzimao? Misliš? A to zaposlenje nije ništa? Pa to je od Tete. A Teta je moja, i tako ti je to i od mene. Ti to nisi ni znala. Sad znam i to je dovoljno. Stigli smo! Je li to ta radnja? Jeste. Ostavi tu ispred bicikl. Ako mi ga neko ukrade? Niko neće stari bicikl. Stari, ali takvih danas više nema, i možda bi neki koleckcionar ili neka čudakinja uživali na njemu. Sumnjam. Ali, kako kažeš, uvijek se nađe neki poseban interesent. Vidiš kako ljudi stalno po kantama za smeće nešto traže. I zašto onda ne bicikl? Oni traže hranu! Neće valjda jesti hranu iz smeća, kad danas mora sve biti u celofanu, pregledano, kontrolirano, čisto, bez pesticida i umjetnih bojila. Osim toga, ako je gladan, zar nije pametnije da uzme bicikl, proda ga i kupi normalnu svježu robu? Ma ne bi mu niko danas kupio takav bicikl. Danas već svi imaju nove. Svi imaju bicikle, a toliko ih traži hranu?! To mi ne ide u glavu. Sigurno svijet proizvodi pogrešne stvari. Mašine koje omogućavaju sve veće brzine, sve više ugođaja i sve više gladnih. Meni uopće nije jasna ta žurba kad, ionako, svakom čovjeku sljeduje neki određeni period života, a u žurbi mu on brže prođe, što mu nije u interesu. Kad tako gledaš, imaš pravo. Ali, kad to posmatraš iz njegove pozicije, onda je normalno da želi što više da doživi, tako da mu ta žurba odgovara. Kupovanje, plaćanje računa, ispunjavanje formulara, udvaranje majstorima, sigurno da nije izbor doživljaja za neku interesantnu kolekciju. Kupovanje je nekom draže od seksa. To ću danas probati da vidim. Kako ćeš znati kad seks nisi probala? Nema to veze šta je prvo, a šta drugo. Seks ću poslije upoznati, pa će mi biti svježiji dojam. Ali, znaš, mene kopka šta ima u tim kantama za smeće? Mora da je interesantno analizarati šta ko tamo baca. Dosta toga što drugima treba. Ponajviše hranu. Zašto manje ne kupuju, da ostane i onima koji je nemaju? Nema svrhe, jer oni nemaju ni novca. I taj novac mi postaje mrzak. Sve više uvidjam da ne mogu bez njega. Misliš gladni? I jedni i drugi. Opća ovisnost, a to nije dobro. Mene oduševljavaju „samostalci“, individualci. Čudaci koji bi, na primjer, ukrali tvoj bicikl? Tačno! Jer sam sigurna da bi to uradili zato što im se sviđa, a ne da ga prodaju. Možda bi bio samo posrednik nekom kolekcionaru? Ti sve zakompliciraš i lažeš mi stalno, pa ti ne vjerijem ni da ti ljudi jedu hranu iz kontejnera. Ne vjerujem ti, a, uostalom, da je baš tako, sigurno bi ih zabranila sanitarna inspekcija. Oni svaki lokal pregledaju redovito, i ne daj bože da neki prehrambeni artikl nema deklaraciju. Kazne su ogromne, a možeš misliti da im nešto takvo prolazi pored njihove kontrole! Ja mislim da bi im bio povrijeđen profesionalni ponos. Znaš li koliko je to štandova bez ikakve kontrole? Kakve sve epidemije to može izazvati? Neki smatraju da je traženje po kontejnerima nastranost, skoro bolest. Onda se naglo širi. Baš nastranost, kažeš? A ona je van pravila. Tako je! Ima uvijek jedan dio društva koji je van sistema i za njih zakoni ne važe. Oni su se, u stvari, sami isključili jer neće da prihvate pravila i obaveze. To mi zvuči kao anarhizam. Neće da rade ili nemaju mogućnost. I gdje ti je tu anarhija? I jedno i drugo. Zar nisu anarhisti u višem društvenom sloju? Oni imaju, a kao neće da imaju. Nisam to mislila. Mislila sam da oni propisuju, a ne poštuju. Misliš da zaborave šta su napisali, kao oni za koje kažu da su kratkog pamćenja? A gdje su tu kockari? Zar oni nisu isto van onog normalnog sistemskog okruženja? Jesu, ali oni mnogima koriste, jer im pružaju mogućnosti da te opterećujuće obaveze, od njih samih napisane, zaobiđu na zabavan način, bacajući kockice. Koje obaveze? Porez. Tamo se on često zagubi među tim kockicama. Što ga ne ukinu kad ga stalno gube? Onda ga ne bi plaćali ni oni siromašni, a država bi ofukarila, što nije dobro, jer tada gubi neke svoje normalne funkcije. Zbilja? Kockari su uglavnom sa višim slojevima? Kao što su se nekada umjetnici tamo petljali? A šta je sa revolucionarima? Spavaju. Neki misle da bi, ako se probude, bilo pravo vrijeme za epidemiju. Tako da ih drže stalno pod sedativima. Ali, tako će im proći vrijeme u neradu? Šta će sa penzijom? Dat će im da se ne razbude. Trebalo bi ih osvježiti. Baš ti sve znaš. Gdje si to naučio? Iz novina. Znači, mnogo čitaš? Da! Kad čekam mušteriju, analiziram dnevne novine. A dok vozim slušam vijesti, i ako je mušterija raspoložena, usput, prodiskutiramo neku aktuelnu temu. Sad mi već imponuješ. U stvari, taksista je dio intelektualne elite. Skoro. Zašto sad „skoro“? Mislio sam „skoro“, jer, kako sam ti već prije rekao, obično vožnja kratko traje da bi se mogao donijeti zaključak. Toga se ja kod tebe bojim, da poslije vožnje nema tog zaključka... Rečenice su ti skoro uvijek kratke. Uglavnom su i ture kratke, i nisi navikao na duge priče. Obično su i nedovršene. To je strašno. Morat ću biti prema tebi pažljivija. Potrebna je i nama svježina. I to pod hitno.